Bogumili, dobri bosanski krstjani
Bogumili (Bogomili, Krstjani, Dobri Kršćani ili Patareni), su se pojavili u srednjovjekovnoj Bosni kao pristaše heretičkog pokreta koji se javio sredinom X vijeka u Bugarskoj. Oni su učili kako postoje dva principa, dva najviša bića: jedno dobro, koje je bilo začetnik svega duhovnog, a drugo zlo, koje je tvorac svega vidljivog i tjelesnog.
Nažalost, o učenju 'Crkve bosanske' ostalo je vrlo malo zapisa, jer su takvi tekstovi spaljivani kao 'knjige nečastive', te se većina onog što danas znamo o tom učenju zasniva na osudama latinskih inkvizitora. Ipak postoje dva latinska prijevoda starobosanskog rukopisa koji se prema gradovima u kojima se čuvaju nazivaju Pariška i Bečka tajna knjiga. Prema 'Bečkoj tajnoj knjizi' Satana 'bijaše uzmožnik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i naredbenik nad svršiteljima što služahu Ocu'. U vrijeme dok je služio dobrog Boga, uz drugog Božijeg sina, Mihaela, Satana je nosio naziv Satanael. Kako je postao zavidan Bogu-Ocu, poželio je da izgradi drugo nebo, nebeski prijesto i sve ostalo. I kada je stvorio novi svijet '[...] Satana odluči da satvori človjeka, da ima neko da mu služi. I uze blato sa zemlje i od njega sazda človjeka, po obrazu svojemu. I potom naredi anđelu drugom da uđe u tijelo od blata, a onda uze od njega čest i od nje satvori drugo tijelo u liku žene, pa naredi anđelu od prvog tijela da uđe u njega. Anđeli mnogo plakahu, kad spoznaše da imaju smrtno tijelo, i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome [...]'. Doznavši za prevaru Satanaelovu, Svevišnji ga liši njegove božanske moći i naslova Boga. Da bi ublažio time prouzročen bijes, ipak mu dozvoli da bude gospodar svijeta kojeg je stvorio nakon svog pada. Ali pod teškim ugnjetavanjem Satanaelovim ljudski je rod patio. Bolji dio čovjeka, njegova nevidljiva duša, odnosno pali anđeli, pripadali su Svevišnjem, a Satanael ih je odvraćao od njega. Zbog toga je Svevišnji ispustio Riječ, a ta Riječ bio je arhanđeo Mihael koji se prozva Isus Krist. On je sišao s Neba, primivši tijelo koje je samo prividno bilo ljudsko, a uistinu savršeno i božansko. Izašao je iz desnog uha Djevice Marije, koja je bila anđeo, a ne žena, tako da ona nije mogla biti majkom Kristovom. Osramotio je Satanaela stavivši ga u lance, a od imena mu je oduzeo posljednji slog 'el', što znači anđeo, tako da se on od tada naziva Satana. Izvršivši svoje poslanstvo, vratio se Ocu i sjeo s njegove desne strane, odakle je bio otjeran Satanael, te je ponovo ušao u Oca u kojem je bio na početku.
U skladu s ovom 'naukom' krstjani su provodili svoj život i obrede. Stari zavjet i djela proroka smatrali su djelom Satane, kao i krštenje vodom, zbog čega odbijaju poslanje Sv. Ivana Krstitelja. Ovaj svijet smatraju paklom jer u njemu anđeli pate u smrtnim tijelima. Nakon smrti ljudske duše idu u raj ili se vraćaju natrag u pakao (na Zemlju). Osim obreda svjetovnog tipa 'Crkva bosanska' imala je inicijantske obrede koje su prolazili 'usavršeni' članovi zajednice. Inicijacija je shvaćena kao put oslobođenja duše zarobljene u materijalnom - korumpiranom i degradiranom tijelu kojim zbog nesavršenosti njegova tvorca upravlja princip Zla. U tu svrhu koristili su različite tehnike ekstaze za odvajanje duše od tijela, tehnike slične onima iz hindu-Yoge. Od trenutka inicijacije, koja ih je svrstavala u 'Usavršene', 'pravi krstjani' su se obavezivali na apsolutnu čistoću duha i tijela, i na još strože vegeterijanstvo. Zabranjivali su uživanje mesa, sira i mliječnih proizvoda. Osuđivali su ratove i ubijanja, jer su smatrali da se svaki čovjek može za svog života spasiti, te su čak osuđivali i svako ubijanje životinja. Poricali su svjetovnim vladarima pravo da izriču smrtne kazne. Zabranjivali su svako polaganje zakletve i davanje milostinje smatrajući da se na taj način umanjuju izgledi za spas tog čovjeka. Bosansko-humski krstjani nazivali su Rimsku crkvu crkvom idola. Odbacivali su bogomolje i crkve nazivajući ih 'sinagogama sotone'. Upotrebu svetih slika smatrali su idolatrijom, ismijavali su poklonike svetaca i njihovih moći i strogo osuđivali sve crkvene sakramente, naročito krštenje i brak, koji nije drugo nego preljub.
Njihovi se sljedbenici dijele na prave krstjane i krstjanice (perfecti) i obične vjernike, mrsne ljude (credenti). Samo pravi krstjani (perfecti) poznaju sve tajne njihove nauke i samo su oni obvezani provoditi onaj strogi asketski život što ga njihova nauka propisuje. Hijerarhija koja upravlja crkvom Bosanskom, sastojala se od djeda, gostiju i staraca. Dualistički heretici nisu imali posebnih crkava u kojima bi vršili bogoslužne čine, već su se zajednički molili i uzajamno ispovijedali u svojim kućama, naročito u kući kojeg viđenijeg 'savršenog'.
Zbog osuđivanja svetačkih slika i raspela likovna umjetnost na područjima koja su stajala pod utjecajem bogumilstva nalazi svoju primjenu pretežno na nadgrobnim spomenicima, stećcima, ukrašenim plastičnim prizorima iz života, lova, viteških turnira i natpisima 'bosančicom', varijantom ćirilićnog pisma. Bogumilski skulptori, slobodni od svake artističke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti način, i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici živjeli su u izolaciji bosanskih planinskih šuma, u prostorima za prometne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prašuma trajao je tri sedmice. Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klečala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću, i nema ni jedne u proskinezi pred veličanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i božanskih namjesnika. Stećci su spomenici i čuvari tajne jednog danas zagonetnog i nerasvijetljenog vremena bosanske istorije. Čuvari tajne, ali i ključevi za njeno otkrivanje, za dešifrovanje i onog davnog i ovog današnjeg bosanskog čovjeka.
Nažalost, o učenju 'Crkve bosanske' ostalo je vrlo malo zapisa, jer su takvi tekstovi spaljivani kao 'knjige nečastive', te se većina onog što danas znamo o tom učenju zasniva na osudama latinskih inkvizitora. Ipak postoje dva latinska prijevoda starobosanskog rukopisa koji se prema gradovima u kojima se čuvaju nazivaju Pariška i Bečka tajna knjiga. Prema 'Bečkoj tajnoj knjizi' Satana 'bijaše uzmožnik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i naredbenik nad svršiteljima što služahu Ocu'. U vrijeme dok je služio dobrog Boga, uz drugog Božijeg sina, Mihaela, Satana je nosio naziv Satanael. Kako je postao zavidan Bogu-Ocu, poželio je da izgradi drugo nebo, nebeski prijesto i sve ostalo. I kada je stvorio novi svijet '[...] Satana odluči da satvori človjeka, da ima neko da mu služi. I uze blato sa zemlje i od njega sazda človjeka, po obrazu svojemu. I potom naredi anđelu drugom da uđe u tijelo od blata, a onda uze od njega čest i od nje satvori drugo tijelo u liku žene, pa naredi anđelu od prvog tijela da uđe u njega. Anđeli mnogo plakahu, kad spoznaše da imaju smrtno tijelo, i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome [...]'. Doznavši za prevaru Satanaelovu, Svevišnji ga liši njegove božanske moći i naslova Boga. Da bi ublažio time prouzročen bijes, ipak mu dozvoli da bude gospodar svijeta kojeg je stvorio nakon svog pada. Ali pod teškim ugnjetavanjem Satanaelovim ljudski je rod patio. Bolji dio čovjeka, njegova nevidljiva duša, odnosno pali anđeli, pripadali su Svevišnjem, a Satanael ih je odvraćao od njega. Zbog toga je Svevišnji ispustio Riječ, a ta Riječ bio je arhanđeo Mihael koji se prozva Isus Krist. On je sišao s Neba, primivši tijelo koje je samo prividno bilo ljudsko, a uistinu savršeno i božansko. Izašao je iz desnog uha Djevice Marije, koja je bila anđeo, a ne žena, tako da ona nije mogla biti majkom Kristovom. Osramotio je Satanaela stavivši ga u lance, a od imena mu je oduzeo posljednji slog 'el', što znači anđeo, tako da se on od tada naziva Satana. Izvršivši svoje poslanstvo, vratio se Ocu i sjeo s njegove desne strane, odakle je bio otjeran Satanael, te je ponovo ušao u Oca u kojem je bio na početku.
U skladu s ovom 'naukom' krstjani su provodili svoj život i obrede. Stari zavjet i djela proroka smatrali su djelom Satane, kao i krštenje vodom, zbog čega odbijaju poslanje Sv. Ivana Krstitelja. Ovaj svijet smatraju paklom jer u njemu anđeli pate u smrtnim tijelima. Nakon smrti ljudske duše idu u raj ili se vraćaju natrag u pakao (na Zemlju). Osim obreda svjetovnog tipa 'Crkva bosanska' imala je inicijantske obrede koje su prolazili 'usavršeni' članovi zajednice. Inicijacija je shvaćena kao put oslobođenja duše zarobljene u materijalnom - korumpiranom i degradiranom tijelu kojim zbog nesavršenosti njegova tvorca upravlja princip Zla. U tu svrhu koristili su različite tehnike ekstaze za odvajanje duše od tijela, tehnike slične onima iz hindu-Yoge. Od trenutka inicijacije, koja ih je svrstavala u 'Usavršene', 'pravi krstjani' su se obavezivali na apsolutnu čistoću duha i tijela, i na još strože vegeterijanstvo. Zabranjivali su uživanje mesa, sira i mliječnih proizvoda. Osuđivali su ratove i ubijanja, jer su smatrali da se svaki čovjek može za svog života spasiti, te su čak osuđivali i svako ubijanje životinja. Poricali su svjetovnim vladarima pravo da izriču smrtne kazne. Zabranjivali su svako polaganje zakletve i davanje milostinje smatrajući da se na taj način umanjuju izgledi za spas tog čovjeka. Bosansko-humski krstjani nazivali su Rimsku crkvu crkvom idola. Odbacivali su bogomolje i crkve nazivajući ih 'sinagogama sotone'. Upotrebu svetih slika smatrali su idolatrijom, ismijavali su poklonike svetaca i njihovih moći i strogo osuđivali sve crkvene sakramente, naročito krštenje i brak, koji nije drugo nego preljub.
Njihovi se sljedbenici dijele na prave krstjane i krstjanice (perfecti) i obične vjernike, mrsne ljude (credenti). Samo pravi krstjani (perfecti) poznaju sve tajne njihove nauke i samo su oni obvezani provoditi onaj strogi asketski život što ga njihova nauka propisuje. Hijerarhija koja upravlja crkvom Bosanskom, sastojala se od djeda, gostiju i staraca. Dualistički heretici nisu imali posebnih crkava u kojima bi vršili bogoslužne čine, već su se zajednički molili i uzajamno ispovijedali u svojim kućama, naročito u kući kojeg viđenijeg 'savršenog'.
Zbog osuđivanja svetačkih slika i raspela likovna umjetnost na područjima koja su stajala pod utjecajem bogumilstva nalazi svoju primjenu pretežno na nadgrobnim spomenicima, stećcima, ukrašenim plastičnim prizorima iz života, lova, viteških turnira i natpisima 'bosančicom', varijantom ćirilićnog pisma. Bogumilski skulptori, slobodni od svake artističke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti način, i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici živjeli su u izolaciji bosanskih planinskih šuma, u prostorima za prometne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prašuma trajao je tri sedmice. Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klečala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću, i nema ni jedne u proskinezi pred veličanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i božanskih namjesnika. Stećci su spomenici i čuvari tajne jednog danas zagonetnog i nerasvijetljenog vremena bosanske istorije. Čuvari tajne, ali i ključevi za njeno otkrivanje, za dešifrovanje i onog davnog i ovog današnjeg bosanskog čovjeka.
